|
Ovaj kraj riznica je krajobraznih ljepota, prirodne baštine kao i kulturnog
blaga bliže i daljnje prošlosti. Za Sinac je karakteristično miješanje kultura kroz povijest; japodske, rimske i slavenske. Gradine nad Vrilom i na Rudinama te nekropola
grobnih tuluma – tuluma na desnoj obali rijeke Gacke pokazatelji su naseljenosti u pretpovijesti. O životu iz rimskog razdoblja svjedoče bogati nalazi novca, a u mjesnoj
crkvi, kao kamenica za svetu vodu služi rimski kamen s natpisom. U pećini kod Sinca uklesan je reljef boga Mitre koji se nekoć ovdje štovao. Sinac se prvi puta spominje
kao selo 1408. God. (villa Synacz), ali zna se da je kao naselje već postojalo u neolitsko doba. U srednjem vijeku Sinac se nalazio u Gackoj ili Gatanskoj župi. To je
područje rijeke Gacke i njenih pritoka s glavnim naseljem Otočcem i današnjim selima; Dabar, Doljani, Prozor, Ramljani i Vrhovine. Gačani kao naselje zabilježeni su
već 818. god. U vijesti da su u franački dvor došli poslanici Borne „ducis Guduscanurom“. Konstantin Porfirogenet pored Krbave i Like spominje
Gacku župu kojom upravlja hrvatski ban. Kralj Andrija 1219. God. Gatsku župu dariva templarima . U darovnici je naznačena granica koja je u
najkraćim crtama tekla od Ledenica na Vratnik, Krasno, nedaleko od Sinca, Jesenice kod Saborskog te Plasa i Žrnovnice. Godine 1290. Gacka pripada knezovima Frankopanima koji
je posjeduju do kraja srednjeg vijeka. Bila je podjeljena na velike posjede; Otočac, Obvršje, Doljane, i Lasničiće. Obvršje je obuhvatilo zemljište oko izvora
Gacke i Sinca pa sve do Prozora i Zalužnice.
|
|
|
Od 1527 do 1689 razdoblje je turske vladavine u kojem je
velik broj hrvatskog življa stradao ili se iselio u druge područja. Iako raseljavano tijekom 16 i 17 stoljeća na ovom području su se relativno očuvala; starost
naselja, toponomastika, kao i govor čak najbolje između Zrmanje i Kapele. Stanovništvo tog kraja oslanjalo se na tvrđave u Otočcu, Prozoru i Brinju te je u velikom broju
ostalo na starim kućištima. Nakon oslobađanja od Turaka dolaze novi stanovnici iz drugih krajeva Like, s obale i bunjevačkog kraja. Bez obzira na priliv stanovništva
dominiraju dobro razvijeni stari rodovi, osobito Tonkovići, Čorci, Kostelci, Dubravčići, Kolakovići, Kolaci i Bobinci. U vrijeme Vojne krajine sjedište „IX.
krajiške satnije“ nalazilo se u Lešću, a njemu je pripadao i Sinac koji je u to vrijeme bio sjedište jedne od triju župa, a u njemu je bila i škola. Prema odredbi
carice Marije Terezije u svakom središtu „krajiške satnije“ otvorena je „trivijalka“- škola na hrvatskom jeziku, a u svakom sjedištu „krajiške
pukovnije“ škola na njemačkom jeziku. Sinac je dobio „trivijalku“ 1781, godine Djevojačka pučka škola utemeljena je 1831. Godine.
U naselju je 1707. godine
podignuta kapela sv. Ilije, a 1750, porušena da bi na istoj lokaciji 1842, god. bila izgrađena današnja crkva sv. Ilije Proroka. Župni dvor izgrađen je 1818. Krajem
19. i početkom 20. st. Naselje je općinsko središte sa ; školom, policijskom postajom, šumarijom, nekoliko trgovina, mljekarskom zadrugom, pilanom, mlinicama te
dosta razvijenim narodnim rukotvorstvima kao što je izrada keramike i tekstilnih predmeta, uglavnom od vune. Između 1912 i 1918. god. gradi se pruga
Ogulin – Plaški – Vrhovine – Gospić i mnogi prilazni putevi za nju. Godine 1914 probijen je tunel “Sinac” u blizini sela dužine 2.270 m. Otvorenjem
željezničke pruge Zagreb – Split, 1925 god. U neposrednoj blizini naselja stvaraju se nove veze sa cijelim svijetom Nakon drugog svjetskog rata nastupa razdoblje
stagnacije i degradacije u svakom pogledu. Tako je 1956 prestala sa radom općina, a 1967 u požaru je izgorjela općinska zgrada. 1963 prestaje sa radom policijska postaja, a
1964 zatvorena je i osmogodišnja škola. Govor Sinca je stari čakavski s ikavskom i ekavskom zamjenom te starom akcentuacijom. Od sredine 20 st. gubi se zamjenica
„ča“ i stara akcentacija, a jačaju karakteristike štokavskog govora. Depopulacija raste iz godine u godinu, stanovništvo se raseljava u veće centre i u
inozemstvo. Premda se stanovništvo iseljava već i u 18. I 19 st. kulminiralo je nakon II. sv. rata kada se Sinačko stanovništvo raseljava po svim
krajevima Hrvatske, a veliki je broj odselio u Vojvodinu. O smanjenju broja stanovništva govori i podatak da je 1910 Sinac imao 1485 stanovnika , 1990/91 1004
stanovnika, a prema popisu iz 2011 samo 597 stanovnika u 330 stanbenih jedinica.
Iako ne u zadovoljavajućoj mjeri ipak se u posljednja 2-3
desetljeća ponešto izgrađuje i ulaže u razvitak, uglavnom vlastitim snagama. Žestoko napadan, ali i odbranjen u domovinskom ratu, danas pruža mogućnost razvoja,
revitalizacije i povratka raseljenog stanovništva. Moguće je to na bazi bogatih prirodnih i kulturnih resursa s naglaskom na očuvanju indetiteta naselja.a
|
