|
 |
|
|
Na Gacki i njenim pritocima radilo je tijekom 20. stoljeca oko
šezdeset mlinica, a danas ih tek nekoliko na vrilima u Sincu još obavlja svoju prastaru funkciju meljave, koristeći pogonsku snagu ove rijeke. Trajući u
ravnoteži i dosluhu između čovjeka i prirode, kao objektivizacija njihovog sklada i suradnje, čuvaju one ovdje sjećanje na jedan od starih, izumrlih obrta…
Mlinski kamenovi na sinačkim skelama kloparali su neprekidno, uz huk i šum vode, i danju i noću, preko cijele godine. Najviše od vršidbe do kraja jeseni, a za
velikih povodnji ili niskih vodostaja rijeke Like, ovamo u meljavu putovalo se satima iz udaljenih krajeva Krbave i Like. Dovozilo se žito na volovskim kolima ili
samaricama a zimi saonicama. Sve vrvjelo je od pokreta, od života i ljudi; na skelu dolazilo je dnevno i red na meljavu čekalo je i po dvadesetak vozova. Skoro
nestvarno u slici ovog, od mlinarenja nekad imućnog, danas izumirućeg naselja.
|
|
|
|
|
|
Mlinarenje svojim autohtonim, stoljetnim iskustvom održavalo se ne samo kao
način gospodarenja; uz mlinove razmjenjivala su se znanja i iskustva, učvršcivale su se veze i prijateljstva, razvijala se komunikacija uz puno šala i smijeha… Jer na
meljavu trebalo je čekati, pa su dovozeći žito, seljaci sobom donosili hranu i sijeno za blago. Ako je trebalo čekati dulje, a na red čekalo se ponekad i po dva tri dana,
mlinar se brinuo za njihov boravak, skrbeći za njih hranu i smještaj. Trebao je namiriti sijenom njihovo blago i dovoljno kruha ispeći dnevno. Do svog ugleda trebao je
držati, paziti na žito, da se uvijek melje fino. Bilo je i mlinara kojima je bilo važno samo da se mlin okreće kako bi meljava brzo bila gotova i kako bi u naplati usluge
ubrali više ujma. Pa se i mlinarenje činilo izvorom lake zarade i sigurnog prihoda… Ali mlinsko kamenje trebalo je održavati. Svakih nekoliko dana, ovisno o
količini meljave, trebalo ga je izvaliti i klepanjem naoštriti, a samo vještiji mlinari znali su kamen isklesati, složiti ga u kružni kalup od dasaka i zaliti smolom, pa
kad se ona stvrdne, zakovati ga limenim obručima… Imala je mlinica i po nekoliko suvlasnika koji su po dogovorenom rasporedu imali pravo na zaradu od samo jednog mlinskog
kamena. Oni su «držali rede», a pravo na red dobivalo se nasljeđivanjem i darivanjem ili se stjecalo kupnjom vlasničkog udjela. Cak su ga i djevojke dobivale kao
miraz. Nisu preživjela sjecanja o izgradnji novih mlinica. Postojeće je svaki naraštaj obnavljao i održavao znanjem i marom svojih predaka. Danas, na početku novog
stoljeća, na vrilima Gacke mlinice još odolijevaju kao ostaci narodnog graditeljstva, uz rijetki klopot mlina.
|
|
|
|
